Prekrasne po(r)uke pera zamaskirana u Djeda Božićnjaka

Premda se isključivo djeci namijenjeni tekstovi javljaju još u 14. ili 15. stoljeću, zbog njihova će usmjeravalačkog karaktera, izražena ponajprije uputama za dobar život na Zemlji i, time, spas vlastite duše, za razvitak književne vrste koju danas određujemo terminom „dječja književnost“ trebalo je pričekati do razvoja djetinjstva, njegova odcjepljivanje i emancipaciju od svijeta odraslosti, što se, barem u Europi, počinje događati u 17. stoljeću. Svijest o percepciji djeteta kao izdvojena pojedinca vidljiva je u onodobnom slikarstvu, a stotinjak će godina poslije engleski izdavač John Newbery, prepoznavši komercijalni potencijal literature namijenjene prvenstveno djeci, usustaviti i samostalno objaviti prva djela njezina korpusa te je učiniti održivom i isplativom na tržištu knjige.

Naravno, prve će dječje knjige (kao i prve knjige za odrasle čitatelje) biti namijenjene aristokraciji, za liberalizaciju društva i tržišta, posljedično i poimanja djetinjstva, trebat će pričekati do druge polovice 19. stoljeća. Porast ekonomske stabilnosti, kao nasljeđe industrijske revolucije, dovodi do jačanja srednjeg sloja, a romantičarska ideja o partnerskoj ljubavi korelira s dokinućem ugovorenih brakova i usponom nuklearne obitelji. Sve te silnice iznjedrile su svijest o djetinjstvu kao važnom formativnom razdoblju ljudskog života, no ona se ni u prvoj polovici 20. stoljeća još nije ustalila. Stoga su, ne samo za praćenje kronološkog slijeda dječje književnosti nego i za antropološku studiju modernog djetinjstva, važna djela poput knjige Pisma Djeda Božićnjaka J. R. R. Tolkiena.

Dubina očinske ljubavi

U mnogobrojnim pokušajima biografizacije nakon smrti 1973. ostat će zapisano da je cijenjeni sveučilišni profesor priče pisao ne bi li se razonodio i s njima pronašao odmak od tegobne svakodnevice. Manje će pažnje biti posvećeno analizi isprepletanja njegova znanstvenog i književnog rada, a rijetko će se koja ozbiljnija analiza pozabaviti njegovom ustrajnom potragom za obitelji. Nakon majčine smrti, u dobi od samo dvanaest godina, Tolkien i njegov mlađi brat Hillary (otac ih je napustio osam godina prije) postaju siročad i, kao štićenici katoličkih svećenika, djetinjstvo provode u domovima za nezbrinutu djecu. Ondje će i upoznati Edith Bratt, buduću suprugu, a zbog vlastitog nesretnog iskustva njihov će mu dom, i četvero u braku rođene djece, uza sve čudesno ispisane knjige, biti najvažnije postignuće. A iako će i 1937. objavljen Hobit započeti zapisivanjem priča što ih je smišljao kako bi razonodio svoj pomladak, Pisma Djeda Božićnjaka najbolje (i najljepše) prikazuju dubinu njegove očinske ljubavi i ozbiljnost shvaćanja roditeljske dužnosti.

Izd. Lumen, Zagreb, 2023.
S engleskoga preveo Marko Maras

Nastajala u razdoblju od gotovo četvrt stoljeća, od 1920, kada su Tolkienovu najstarijem sinu Johnu bile tri, a njemu samome 28 godina, pa do 1943, četrnaeste godine najmlađe Priscille, zbirka sadrži tridesetak duljinom neujednačenih poruka što ih je, perom zamaskiran u Djeda Božićnjaka, pisac slao svojoj djeci. Izbor blagdanskog daronosca dvostruko je zanimljiv – kako u bilješci uz novo izdanje ističe prevodilac Marko Maras, Tolkien koristi izraz Father Christmas, što za pisma u izvorniku otvara i drugu simboličku razinu, a izbor je, istovremeno, i počast staroengleskoj tradiciji. Kako u uvodnoj bilješci stoji, u „kobnim vremenima“ prije punjenja čarapa Djed je Božićnjak bio mnogo opušteniji „engleski momak“ na čiji su rad, mnogo više od roditeljskih izvještaja o vladanju, utjecala dječja pisma. U viktorijanskom razdoblju, koje zbog naznačenih društvenih promjena preispituje i božićnu tradiciju (a taj proces, između ostalog, rezultira i Dickensovom Božićnom pričom) britanski Father Christmas preuzima darivateljsku obavezu i superjunačku moć obilaska zemaljske kugle u jednoj noći od sve popularnijeg američkog Santa Clausa pa njegova Pisma, kao zbirku i svako pojedinačno, valja shvatiti i kao premještanje naglaska, ili bar podjelu važnosti između materijalnog i neopipljivog dara Božića.

Zato i jesu „poruke“, povremeno i poučci. Isprva tek popratni sadržaj, najčešće isprika zbog pretjerane zaposlenosti (Tolkien je, u to vrijeme, predavao na sveučilištu, najprije u Leedsu, zatim na Oxfordu) i raščlamba sadržaja božićnih čarapa, pisma će s vremenom evoluirati u nježna, ali precizna životna usmjeravanja; Tolkien će tako nekoliko puta svoju djecu upozoriti da se sjete kako mnogi ljudi imaju manje od njih, misleći prvenstveno na ekonomsku dimenziju posjedovanja, no metaforički se referira i na druge njegove slojeve. Njima razumljivim primjerima djecu poziva na dijeljenje, upućuje ih da uvijek budu zajedno. Složna, samim time i jača.

Poput svojeg prijatelja C. S. Lewisa u Kronikama iz Narnije i on djecu, kad dosegnu određenu, u pravilu ranu adolescentsku, dob isključuje iz pisama. Pritom se, naravno, žalosti, pretpostavlja da su „prestari, a da bi u njega vjerovali“, no istodobno im vrata izmaštanog kraljevstva ostavlja otvorenim pišući da on „nikada ne zaboravlja one koji u njega vjeruju“. Alegorija je to i na kršćansku pozadinu (svakog) Tolkienova teksta, ali i esencija onoga što Pisma Djeda Božićnjaka jesu – vrhunski nagovor na priču. Možda je, pritom, nagovorio i sebe – danas se akcija spašavanja Sjevernog Medvjeda iz goblinske zamke uz pomoć Spiljskog Medvjeda čita kao zasada onoga što će postati najvećim fantastičnim epom 20. stoljeća, a razvidna je i njegova strast prema osmišljavanju novih jezika, pisama i abeceda.

To je, ujedno, sjecište književničke i znanstveničke dimenzije Tolkienova rada. Do izražaja dolazi rijetko viđena sposobnost da humanost i emociju upiše u znanstveno, ovom slučaju filologiju. Kao lingvistički Sherlock Holmes, u Pismima Djeda Božićnjaka započinje cjeloživotnu potragu za, ne nužno najboljim, ali novim i izvornim jezikom. Prema pisanju je, neovisno o tome je li u pitanju bilo akademsko pismo ili fikcija, gajio neviđenu strast. Pedantnost i predanost s kojima je tekstu pristupao izvirale su iz emocionalne predanosti svakoj vrsti rada, što mu nije dopuštalo da svojem radu pristupa drukčije doli s dubokom ozbiljnošću.

Svevremenski klasik
koji raste s čitateljem

Što se događa kad takav autor stvara u obiteljskom krugu, pišući tekstove koji, koliko nam je znano, nisu bili namijenjeni objavi, a svjetlo dana ugledali su tek 1976, tri godine nakon piščeva odlaska? Upravo ovdje vidimo njegovu brigu za detalje; od pomne gradnje samo naoko jednostavne rečenice do brižljiva osmišljavanja ukupnog umjetničkog projekta – Tolkien je, osim pisama, djeci slao crteže, a sam je dizajnirao i izrađivao i poštanske marke sa Sjevernog pola. Usto, ponudio je i prve verzije vilenjačkog alfabeta, iz čega će, dvadesetak godina poslije, izrasti čitav novi književni žanr.

Ako je Hobit dječja priča o sazrijevanju, a Gospodar prstenova piščev način razračunavanja s demonima Prvoga svjetskog rata, Pisma Djeda Božićnjaka književno je vježbalište jednog od najvećih, ne samo engleskih, zaljubljenika u jezik. Književni klasik koji ne zastarijeva. Je li to „samo“ u korpusu dječje književnosti? Možda, no u tome nema ničeg jednostavnog. Nije li, uostalom, prvo pravilo vrednovanja takve literature da, u višeslojnosti značenja, zajedno s čitateljem raste?